Jimova recenzija filma "The Last Picture Show" iz 1971.

Prva stvar koju ćete primijetiti o razrednom filmu Petra Bogdanoviča The Last Picture Show je da je, iako se radi o filmu snimljenom 1971. godine, Bogdanovich ipak odabrao da snimi film crno-bijelo. 52 godine kasnije, ovaj izbor je učinio mnogo da zadrži bezvremenski kvalitet filma kao iz snova. (Ako ste ikada vidjeli obojenu verziju Casablanca , znaćete na šta mislim.)

To je takođe veoma prikladan izbor, jer iako je film u suštini običan, svakodnevni uvid u život tinejdžera malog grada Anarene u Teksasu, njihovi životi su toliko sumorni i beznadežni da može biti u sivim tonovima umjesto u boji.

Šezdesete i sedamdesete bile su periode velikih promjena u SAD-u, jer su velika nada i snovi koji su proizašli iz kraja Drugog svjetskog rata i novih tehnologija koje su značajno poboljšale svačije živote zamijenjene protestima za građanska prava, psihodeličnim kontrakulturama , ponovljeni neuspjesi u korejskom i vijetnamskom ratu i osjećaj da život zaista svake godine više ne postaje sve bolji. Iako smo uspjeli poslati Neila Armstronga da hoda po Mjesecu, prošli smo i kroz kubansku raketnu krizu, atentat na Johna F. Kennedyja, Nixonov Watergate i mnoge druge događaje koji su u više navrata uzdrmali temelje na kojima je američka superiornost bila izgrađen.

Holivud nije bio izuzetak od promena u društvu. Presuda Sjedinjenih Država protiv Paramount Pictures iz 1948. okončala je eru u kojoj su lanci pozorišta takođe bili u vlasništvu filmskih studija koji su pravili filmove za prikazivanje u tim bioskopima, a stari studijski sistem je bio na izlasku. Tehnologija je nastavila da se poboljšava, ali percepcija javnosti o filmovima se promijenila do te mjere da su ljudi sve manje išli u kino, jer široj publici nije bilo stalo do ponavljanja filmova. Zvuk muzike više svake godine.

Bilo je očigledno da stari načini obavljanja stvari više nisu zarađivali novac, a Hollywood je, više od mnogih drugih industrija, bio isključivo u novcu. Studiji su počeli da preuzimaju rizike dozvoljavajući mlađim, netradicionalnijim filmskim stvaraocima da kontrolišu uzde, i tako je započela era Martina Skorsezea, Frensisa Forda Kopole, Stivena Spilberga i Džordža Lukasa između mnogih drugih.

The Last Picture Show je pokazao stvarne životne borbe o tome kako stvari zapravo stoje. Ljudi u Anareneu bili su ozbiljno ograničeni u onome što su mogli raditi u životu. Početak filma brzo pokazuje da ljudi u gradu zaista nisu imali o čemu da pričaju osim o tome koliko je jadna njihova lokalna srednjoškolska fudbalska reprezentacija. Kada je Lav Sam dečacima zabranio pristup svojim imanjima - restoranu, sali za bilijar i pozorištu - u suštini je oduzeo sve što je činilo njihove živote vrednim življenja. Skoro svi znaju sve o svima drugima, a likovi iznova rade nešto, bilo šta kako bi uhvatili prolaznu radost da im se nešto novo dogodi, bilo da pokušavaju uvući jedni druge u hlače, pobjeći u veliki grad na goli žurku pored bazena sa bogatim dečkom, ili čak na brzi vikend izlet u Meksiko.

Usamljenost i praznina grada je naglašena u dugim trenucima u kojima se zapravo ništa ne događa. U modernoj eri, navikli smo na brze bljeskalice tipa JJ Abrams i akcijske sekvence Jasona Bournea, ali Bogdanovich nema problema da samo pusti kameru da se zadrži dok Jacy polako skida odjeću ili Ruth i Sonny polako nalete na krevet. Nema brzog rješenja, nema uzbuđenja, nema trenutnog zadovoljstva što je sve preovlađujuće u TikTok eri. To je samo normalan, dosadan život predstavljen upravo onakvim kakav zaista jeste.

A ponekad je to sve što je potrebno da se napravi sjajan, smislen film.